Alisa Teletović: Izolacija kao inspiracija
“Dragi moj Bosanac i Hercegovac – Probudi se”, poručuje izložbom umjetnica Alisa Teletović.
Dvanaest radova iz ciklusa “Korona 2020” umjetnica je nedavno predstavila na izložbi u Tuzli, a za Radio Slobodna Evropa govori o planovima, inspiraciji u vrijeme krize i stanju u kulturi i umjetnosti u Bosni i Hercegovini, općenito.
RSE: Koja je tema Vaše nove izložbe? Odakle ste crpili inspiraciju za djela te koju ste poruku željeli poslati?
Teletović: Izložba se zove ‘Dragi moj Bosanac i Hercegovac – Probudi se’. Moje slike u izolaciji odražavaju moj unutrašnji dijalog koji često vodim sa sobom, u kojem propitujem koja je svrha našeg postojanja, ko smo mi, kome pripadamo. Pogotovo me ta izolovanost natjerala da se prisjetim našeg otuđenja, neljubavi, pa i one nečovječnosti koju smo nekako počeli pokazivati. Kada sam počela da slikam, govoreći sve te riječi, izgovarajući ih naglas dok sam slikala, ulazila sam još dublje u tu temu mog unutarnjeg dijaloga – šta me boli, zašto ne možemo da se probudimo i krenemo da slijedimo ovaj život, normalno.
RSE: Kada je riječ o samim djelima, kako su ona nastala? Bila je specifična situacija, s obzirom na brojne zabrane.
Teletović: Da, našla sam se u situaciji da nisam imala više nigdje da kupim ni kanvas, ni papir, ni slikarsko platno. Imala sam neke stare kartone koje sam reciklirala, nešto malo boje, pa sam odlučila da to bude minimalno, crna, crvena i bijela varijanta, čisto mi je sam taj inspirativni dio došao, osjetila sam da je to najbolja solucija za taj momenat. Iskoristila sam ono što sam mogla i što sam imala, s tim da ja uvijek radim u kombinovanoj tehnici.
RSE: Protekli period bio je težak za mnoge umjetnike iz različitih sfera, jer su na snazi bile zabrane kretanja, okupljanja ali i nemogućnosti komunikacije sa publikom. Koji su to izazovi sa kojima ste se Vi susretali?
Teletović: Atelje mi je nekih desetak minuta od stana. Pridržavali smo se prilično ozbiljno preporuka, bili smo dobri i uzorni građani. Kad smo mogli da izlazimo, ja bih otišla do ateljea i radila tamo čitav dan, pa se vraćala kući, naravno, noseći masku. Nije mi bilo teško, jer sam stvarno uživala u toj samoći i izolaciji. Slikarstvo je jedan usamljeni momenat, vi samo za vrijeme izložbe pokazujete svoje slike i svoja osjećanja drugim ljudima. Dok radite, vi ste sami sa sobom, u četiri zida. I nekako vam je to prirodno stanje.
RSE: Da li vas osim slikarstva privlače i drugi vidovi umjetnosti i kojima se to bavite?
Teletović: Da, ja sam vrlo hrabra i vrlo spontana. Imam osjećaj da pripadam nekim različitim svjetovima. Uvijek imam neke vizije i ideje koje me same nose i pozivaju. Radim i stvaram i na tkanini, slikam na svili, na određenim materijalima, istražujem kako se boja ponaša, kako ulazi u materijale. Zanimaju me takvi izleti u umjetnost. U neku ruku, to su moja putovanja u avanturu mojih sopstvenih osjećanja, a vrlo sam slobodna i hrabra da ih istražujem.
RSE: S obzirom na to da ste dugo godina živjeli i stvarali van Bosne i Hercegovine te odlučili da se vratite, kako Vam izgleda trenutno stanje u BiH po pitanju umjetnosti, kulture ali i društva uopšte?
Teletović: Na samom početku mog povratka trudila sam se da se upoznam i da budem dio svih udruženja, na kraju krajeva da me prime. I ja sam primljena na osnovu svojih slika, djela, svog CV-a. Međutim, naišla sam na pasivnost, apsolutno se nije ni razgovaralo, ni radilo u tim nekim segmentima u kojima sam ja bar pokušala da nešto ostvarim. Onda sam jednostavno shvatila da bih ja radila i dalje i bila iskrena i autentična, vjerna sebi, svom slikarstvu, svojoj umjetnosti, i ja sam nastavila da radim.
Malo je teže bilo, naravno, na koja vrata pokucati, kako imati izložbu, kako doći do ljudi koji će da pogledaju, vide i shvate širinu i bogatstvo tvog djelovanja, kada su u principu sami jako zatvoreni i ne vide dalje od onoga što su ovdje i živjeli. Bio je jedan period kad sam se malo povukla, međutim, shvatila sam da mi se vrata otvaraju na drugim mjestima, kao što su izložbe u Beču, u Zagrebu, Trogiru, Abu Dabiju, zatim grupna izložba u Zrenjaninu, Beogradu, pa Tuzla, Mostar. Tako sam jednostavno shvatila da postoje ljudi koji žele da izađu i da se probude, žele da razgovaraju, žele da vide nešto drugačije, da nauče nešto drugačije, treba im ta neka injekcija pozitivnosti i motivacije i malo drugačijeg pogleda na svijet i na stvari.
Možda posljednje dvije godine mogu reći da se dešavaju neki pomaci, mlađe generacije su se malo probudile, pomažu se između sebe, jedni druge guraju, što je super. Opet, ja tu ne pripadam generacijski, malo je teško da pronađete svoju kolegijalnost, da nađete ljude s kojima možete stvarati čuda, ali drago mi je bar da sam vidjela da ovi malo mlađi, putem društvenih mreža uspijevaju da oslobode svoj glas. To je neka pozitivna stvar u zadnje dvije godine.
RSE: A šta Vam to najviše smeta i šta biste promijenili u Bosni i Hercegovini?
Teletović: Mislim da se pojedinac mora pogledati, mora sam vidjeti svoje stanje, i duševno i fizičko i početi gledati se u ogledalu. To je ono što našem narodu fali. Mi smo nekako izgradili taj osjećaj mahalizma koji nas u svakom kontekstu formira. Mislim da je vrijeme da izađemo iz toga. Vrijeme je da se pogledamo u ogledalo, da pogledamo naše smeće koje imamo u nama, da ga prihvatimo, da ga odbacimo, da sami sa sobom raščistimo ko smo mi i šta mi želimo od ovog života. Ako želimo da idemo samo kao autopiloti kroz život, to i radimo evo već 25 godina, i ko je zadovoljan s tim, super, ali ja nisam, ja to odbacujem. Dakle, mislim da je nada u pojedincu, nada je u tome da se sami sa sobom moramo izboriti, regenerisati sebe i svoju dušu, i onda možda dobiti ovu situaciju gdje možemo imati zemlju koja će ponuditi normalne uslove za čovjeka, normalne uslove za umjetnost, kulturu stvaranja, življenja. Tada, kad ostarimo, možemo da se okrenemo i kažemo: Stvorili smo nešto.
Alisa Teletović rođena je 1974. u Banjaluci, djetinjstvo je provela u Mostaru odakle za vrijeme rata odlazi u Australiju. Tamo je 2000. godine diplomira na Kraljevskom Institutu za tehnologiju univerziteta u Melburnu ( Royal Melbourne Institute of Technology University) gdje je studirala likovnu umjetnost, digitalni dizajn i medije. Iza sebe ima gotovo 30 godina likovnog rada, a trenutno živi i stvara u Sarajevu.