U prostoru apstraktne ekspresije

Svoje slike, poput Jacksona Pollocka, izvodi na podu. U skučenom, zakupljenom ateljeu u sarajevskoj četvrti poslovnog ambijenta Alisa Bakarnović Teletović razbuktava svoje stvaralačke potencije, gradi svijet kojem je svoju dušu stavila za postament. Četrdesetih je godina ali je svoj život dovela do zagrcnutosti zbivanjima koja je proživjela: rođena je u Mostaru, živjela u obitelji razvedenih roditelja, sa osamnaest je godina doživjela rat preživljujući trenutke kada danima nije smjela izići iz kuće, potom je uspjela izbjeći u Čapljinu i onda krenula putanjama na kojim je srela muža, stekli dijete, našli se na metežnim ulicama Melburna u Australiji. Živjeli su nekoliko godina, koliko – toliko, u životnom miru, zatim se premjestili u neko manje naselje u pustinji, našli se, potom, u Perthu, živjeli dvije godine i – onda se obreli u Sarajevu i ostali da žive u gradu na Miljacki.

U ranoj dobi osjetila je u sebi stvaralački nemir i posegla za sredstvima koji su joj omogućili da, u djetinjskoj dobi, pokuša svojim nemirima naći likovno obličje. O njoj je, već u njenoj jedanaestoj godini, mostarski književnik Alija Kebo zapisao da se radi o izuzetno talentiranoj djevojčici. To je ponovio i u njenoj petnaestoj godini. Rat je prekinuo njena stvaralačka sazrijevanja, bar privremeno. Jer, pokušavala je stvarati i dok se pomijerala australijskim prostranstvima. Sa snažnim stvaralačkim angažmanom počela je raditi dolaskom u Sarajevo. Sada, u svome zakupljenom i skučenom ateljeu, razmješta slike rađene na prostranim plohama papira koji koristi za stvaranje jer, kako kaže, nema dovoljno novca za kupovinu platna.

Alisa Teletović je neobičan slikar: svoju paletu je oslobodila iskustvenog, narativnog, za inspiraciju, kako kaže, koristi ono što se zbiva u njenoj duši, spoznajni svijet koji je oblikovala izvan postojećeg svijeta vidljivog, oblike traži u magiji svojih uzbuđenja, tražeći forme koje su izvirale iz njenog bića, iz njene nutrine držeći, negdje u podsvijesti, one impulse koje je, u svijet likovnih umjetnosti, uveo Maljevič i njemu slični. Boju i svoje unutarnje vizije je transponirala u svoj jezik, na njegovoj sintaksi gradila svoj likovni govor. Ona ima svoj razvojni put, u ranoj fazi se priklanjala bojenom spletu i u svijetu realnog je tražila svoju inspiraciju. Međutim, u zrelijem dobu sve više je sužavala sloj realnih predmeta i sredstva i svoj likovni svijet svodila na plohu i boju. Kasnije u njenom slikarstvu imali su odjeka susreti sa slikarstvom Aboridžina i tekoviname koje je stekla na RMIT Univerzitetu umjetnosti u Melbournu (Royal Melbourne Institut of Technology University), a primjetni su i određeni tragovi dizajna, kojim se, u nekim trenucima, priklanjala.

Njeno slikarstvu bismo smjestili u prostor apstraktnog ekspresionizma. Površina je osnovno sredstvo vizualizacije, boja je – traganje za idejom koju iz sebe iznjedruje površina. Boja ima svoju srođenost sa njenim duhovnim ustrojstvom. Sa takvim svojim likovnim zadatkom, umjetnica traga za njenim specifičnim tonskim kvalitetom. U ranijim stvaralačkim fazama, umjetnica je svoje vizije razvijala i intenzivnim bojenim skladovima, kasnije se priklonila crvenoj boji sa zatamnjelim pigmentom, pigmentom koji je odustajao od dijaloga sa onima koji stanu pred njenu sliku. Dijalog je zapravo šutnja koja se ukorjenjuje u smeđi ton. Ako, pak, pokuša da uspostavi dijalog sa svojim konzumentom, onda će umjetnica izvršiti krajnje reducirani pokret zaobljenom linijom kojom se definira vizualni faktor što se, gotovo tajnovito, oslanja na vizualno proživljeno u sferi iskustvenog. Iskustveno će se transforati u ideju. Tim transformacijama će se pejsažni spektar hercegovačkih brda transponirati u ideju „Poljupci brda“ ili „Putnik kroz vrijeme“, a trenutno počinje raditi na ciklusu „Duhovnim putem“. Ovakav način transformacije viđenog u idejno ne da se smiriti u pojedinačnoj likovnoj opservaciji, ideja svoje opredmećenje traži u serijama slika – „Putnik kroz vrijeme“ je ideja razvijena u dvadesetak i više slika na platnu i na papiru. Ideja „U potrazi za ljubavlju“, pak, razvijena je na tridesetak papira. Da bi boju i površinu papira dovela do konverzacije, umjetnica je u boju i površinu papira ugradila, kako smo rekli, zaobljenu liniju koja bi, u svojoj rudimentarnosti, „otvarala“ dijalog, ali u sebi krila i ono proživljeno koje se desilo u nekom magnovenom trenutku susreta umjetnika sa svijetom predmetnog iz kojeg se i oslobađala ideja.

Iako svoj zapis o slikarstvu Alise Teletović oslanjamo na djelomično uviđanje u ukupan njen opus (onoliko koliko se moglo vidjeti u jednom krajnje skučenom prostoru, i sa nedovoljno svjetla, dok je umjetnica razmještala slike po podu, povlačeći ih jednu preko druge. Čak, neki ciklusi su se tek djelomično mogli vidjeti, recimo, njen rad na ljudskoj figuri, čija stilizacija podsjeća na slikarstvo, nastajalo na bazi naive, na nekim slikama se moglo naslutiti duhovno oblikovanje atmosfere Aboridžina), istaknimo da se radi o umjetnici koja želi stvarati svijet ne ugledajući se na forme, preuzete iz prostora neposredno iskustvenog, već pokušavajući da svoj svijet gradi na tekovinama modernog slikarstva i spoznaja koje se talože u nutrini sopstvenog bića.

Sarajevo, 17. 5. 2017.

Vojislav Vujanović