Blog

Alisa Teletović, likovna umjetnica: Tema rata, destrukcije i nemoći nikada zapravo ne odlazi iz tijela

Bosanskohercegovačka slikarka Alisa Teletović kroz svoj najnoviji ciklus „Destrukcija“ istražuje duboko ukorijenjene posljedice rata i osjećaj nemoći koji nikada u potpunosti ne napušta tijelo. Njeni radovi nastaju iz neminovnog unutrašnjeg impulsa da se suoči s kolektivnim i ličnim traumama, transformišući bol i fragmentiranost u vizualni jezik koji često nadmašuje riječi. Serija od trideset slika ne prikazuje samo destrukciju kao događaj, već otkriva tihe posljedice koje ostaju iza nje – odsustvo kontrole, tišinu i unutrašnji lom.

Za Teletović umjetnost ne „razlaže“ nemoć u racionalne dijelove, već je čini vidljivom i dijeljivom, stvarajući prostor u kojem bol i iskustvo prestaju biti izolovani. Njen rad spaja lični i kolektivni sloj, tražeći ravnotežu između iskrenosti prema prošlosti i refleksije o sadašnjosti. „Destrukcija“ tako postaje ne samo svjedočanstvo jednog vremena, nego i poziv publici da prepozna odgovornost i ne prihvati destrukciju kao normalno stanje, podsjećajući na ljudsku obavezu da ostanemo budni i osjetljivi pred stvarnošću koju dijelimo.

Nova serija bavi se ratom, destrukcijom i osjećajem nemoći. Šta je bio unutrašnji impuls da se upravo sada vratite toj temi?

Nova serija Destrukcija nije nastala kao odluka, nego kao neminovnost. Kao nešto što se vratilo iznutra, bez pitanja da li je pravo vrijeme. Tema rata, destrukcije i nemoći nikada zapravo ne odlazi iz tijela – posebno kod nas koji smo je živjeli. Ona se samo povuče, utiša, transformiše u druge slojeve života, ali ostaje prisutna kao tihi zapis. U jednom trenutku osjetila sam da više ne mogu gledati strašne prizore, i moj nijemi glas kao da je tražio prostor da progovori. Mislim da se impuls pojavio upravo sada, jer živimo u vremenu globalne nesigurnosti, gdje slike razaranja iz Gaze, čiji smo nijemi svjedoci, ponovo postaju svakodnevica. To ne posmatram kao nešto udaljeno – tijelo to prepoznaje, pamti i reaguje. U meni se otvorio prostor između ličnog sjećanja i kolektivnog osjećaja nemoći. Ono što me zanima nije samo destrukcija kao događaj, nego ono što ona ostavlja iza sebe: fragmentiranost, tišina, odsustvo kontrole. U tim radovima pokušavam uhvatiti upravo taj trenutak između raspada i svijesti o raspadu svijeta – gdje još uvijek postoji život, ali bez oslonca. I pitam se: gdje je taj moj Svijet?

Može li umjetnost zaista “razložiti” nemoć — ili ona ostaje prostor u kojem se ta nemoć samo svjedoči?

Ne mislim da umjetnost može u potpunosti “razložiti” nemoć, u smislu da je razriješi. Nemoć je često izvan jezika, izvan logike — ona je stanje tijela, unutrašnji lom koji se ne može racionalno rastaviti na dijelove. Ali umjetnost može oblik. U tom procesu nemoć prestaje biti potpuno neuhvatljiva. Ona postaje vidljiva, opipljiva, dijeljiva. I već u tom činu postoji pomak — ne nužno izlazak iz nemoći, nego izlazak iz potpune izolacije unutar nje. Tu se nemoć ili bol ne “popravlja”, ali se više ne nosi sama. Ona se prepoznaje, dijeli i transformiše u iskustvo koje može komunicirati s drugim bićem. Možda umjetnost ne razlaže nemoć — ali je razotkriva. I ponekad je to prvi i jedini mogući korak.

Da li smatrate da je o ratu već previše ispričano — ili da još uvijek postoje slojevi iskustva koji nisu dobili svoj vizualni jezik?

Često se kaže da je o ratu već sve ispričano, ali mislim da to važi samo za određene narative — one vidljive, historijske, dokumentovane. Ono što ostaje nedorečeno su unutrašnji pejzaži, tihi slojevi iskustva koji se ne uklapaju u linearne priče. Rat se ne završava potpisivanjem mira. On nastavlja da živi u tijelu, u sjećanju, u bolu i nemiru svakodnevice. Ti slojevi su često bez jezika ili koriste jezik koji nije prepoznat kao “važan”. Upravo tu vidim prostor za umjetnost. Ne kao ponavljanje viđenog, nego kao potragu za novim vizualnim jezikom — onim koji može govoriti o onome što je rasuto, prekinuto, neizgovoreno. Svaka generacija, pa i svaki pojedinac, nosi drugačiji odnos prema tom iskustvu, i zato vjerujem da taj prostor nije iscrpljen. Možda je o ratu mnogo rečeno, ali pitanje je jesmo li se iscijelili od njega. Mislim da nismo, niti ikad možemo u potpunosti.

U kontekstu savremene distance od rata, da li je teže govoriti o toj temi danas nego neposredno nakon nje?

Mislim da je danas, na neki način, i teže i nužnije govoriti o ratu nego neposredno nakon njega. Neposredno nakon našeg rata iz 1992., iskustvo je bilo sirovo, otvoreno, gotovo nezaštićeno. Naši ljudi to iskustvo nisu procesuirali, već ga nose u sebi godinama. Danas živimo u vremenskoj distanci od 30 godina koja donosi drugačiju vrstu izazova. Sjećanja se fragmentiraju, prekrivaju svakodnevicom, ponekad i svjesno potiskuju. Istovremeno, postoji opasnost da se iskustvo pojednostavi, estetizira ili svede na narativ koji je lakši za konzumiranje. Za mene je upravo tu težina — kako ostati iskren prema iskustvu, a ne upasti u ponavljanje ili praznu sliku. Kako prevazići, izrasti i preodgojiti svoje tijelo, srce i dušu da ide naprijed? A ožiljci su tu. Ali ta distanca donosi i nešto važno: mogućnost dubljeg uvida. Vrijeme mijenja perspektivu, otvara slojeve koji ranije nisu bili dostupni. Neke stvari tek sada postaju vidljive, jer su tada bile preblizu, preintenzivne da bi se mogle sagledati. Zato ne mislim da je kasno govoriti o ratu. Naprotiv — možda tek sada počinjemo razumijevati šta je on zaista ostavio iza sebe.

Vaš rad često komunicira kroz atmosferu i osjećaj, više nego kroz narativ. Kako pristupate temi koja je već snažno opterećena kolektivnim sjećanjem?

Umjetnost za mene znači istražiti i reinterpretirati sebe kroz njegove slojeve. Na taj način tema ostaje prepoznatljiva, ali publici daje mogućnost da je doživi vlastitim ritmom, otkrivajući osjećaje i značenja za sebe. Proces rada je i introspektivan – istražujem kako sjećanje oblikuje naše osjećanje svijeta, kako se kolektivno i osobno isprepliću u svakodnevnom životu. Koliko smo postali nijemi svjedoci ubijanja, razaranja par kilometara od nas, a mi se pravimo da to ne vidimo. To me boli, i sama sebe sam pozvala da bar nešto uradim i kažem kroz svoju umjetnost, pa ako ništa, neka svjedoči na ovaj način.

Koliko je lično iskustvo prisutno u ovoj seriji — i da li ga uopšte pokušavate odvojiti od šireg, kolektivnog?

Lično iskustvo je neizbježno prisutno, kao unutrašnji sloj iz kojeg rad nastaje. Ne pokušavam ga odvojiti od kolektivnog — jer mislim da ta linija zapravo ne postoji jasno. Ono što je lično, u kontekstu rata, uvijek već nosi nešto zajedničko. I obrnuto, kolektivno iskustvo se uvijek prelama kroz individualno tijelo i sjećanje. U tom smislu, moj rad nastaje upravo na tom mjestu preklapanja. Ovaj put ne bavim se dokumentovanjem vlastite priče, nego pokušavam uhvatiti ono što je u tom iskustvu prepoznatljivo. To je neka vrsta unutrašnjeg prevođenja — iz ličnog u univerzalni osjećaj. Možda je to i način da se stvori distanca, ali ne kroz odvajanje, nego kroz transformaciju. Da ono što je bilo intimno i teško, dobije formu koja može postojati izvan mene — i komunicirati s nekim drugim, na njegov način.

U radu koji se bavi destrukcijom, gdje pronalazite granicu između estetizacije i istine?

Granica između laži i istine za mene je jasna — ona je nešto što stalno propitujem u procesu rada. Svjesna sam da svaki vizualni jezik nosi rizik da uništenje učini “gledljivom”, pa čak i privlačnom. Ali upravo tu dolazi odgovornost: kako ne uljepšati ono što u svojoj suštini nije lijepo, a istovremeno ostati unutar jezika slike. Za mene je ta granica vezana za iskrenost. Vjerujem emocijama iz kojih slikam, pa su neki ciklusi privlačni, a neki ne. Zato je to moja lična ekspresija svijeta oko mene. Dozvoljavam promjenu, otvorenost i hrabrost.

Da li umjetnost o ratu danas više govori o prošlosti — ili o stanju u kojem se i dalje nalazimo?

Ne doživljavam umjetnost o ratu kao nešto što govori isključivo o prošlosti. Iako polazi iz konkretnog historijskog iskustva, ona se vrlo brzo otvara prema sadašnjosti — jer ono što rat ostavlja iza sebe nije zatvoreno u vremenu. To su obrasci, stanja, osjećaji koji se nastavljaju živjeti, često tiho i nevidljivo. U tom smislu, rekla bih da takva umjetnost uvijek govori o oba sloja istovremeno. O prošlosti — jer nosi tragove onoga što se dogodilo. I o sadašnjosti — jer pokazuje kako to iskustvo i dalje oblikuje naše percepcije, odnose i unutrašnja stanja. Možda je upravo tu njena snaga: da podsjeti da rat nije samo događaj koji je bio, nego stanje koje se, u različitim oblicima, može nastaviti. Kada danas gledamo svijet, vidimo da se osjećaj nesigurnosti, straha i gubitka kontrole ponovo pojavljuje u različitim kontekstima. Umjetnost tada prestaje biti samo svjedočanstvo jednog vremena i postaje prostor prepoznavanja — nešto što govori i o ovdje i o sada. I naša nemoć da reagujemo također svjedoči manipulaciji i prevari nad „nama“, a mi nismo bili svjesni.

Šta biste voljeli da publika ponese iz ove serije — pitanje, nelagodu, razumijevanje ili nešto drugo?

Možda najviše želim da ponesu pitanje odgovornosti. Ako se pojavi pitanje — dobro je. Ako se pojavi nelagoda — i to ima svoje mjesto. Ako se dogodi trenutak tišine ili prepoznavanja — možda je to već dovoljno. Kao umjetnica sam imala poriv da odgovorim na strašne prizore uništenja i nemoći novih ratova i ko zna kada će prestati. Osjećala sam da je moj zadatak da kažem da ovo nije uredu, ispred mene, jer se smatram pozvanom kao umjetnica koja slika emocije i kao ljudsko biće. Zato ovaj ciklus Destrukcija, koji se sastoji od 30 slika, nije samo prostor svjedočenja, nego i poziv. Poziv da ne prihvatimo destrukciju kao stanje na koje se navikavamo. Poziv da reagujemo — svako iz svog mjesta, na način koji može. Poziv da ostanemo budni, i kao pojedinci i kao društvo. Jer šutnja nikada nije neutralna.

Da li ova serija ima svoj ‘manifest’ — ideju ili rečenicu na kojoj počiva, čak i prije nego što postane vidljiva publici?

Ne možemo više ostati na nivou posmatranja. Svijet koji danas gledamo nije apstraktan — razaranje, ubijanje i uništenje nisu slike koje se dešavaju ‘negdje drugo’. One su dio stvarnosti koju dijelimo, htjeli to priznati ili ne. U tom smislu, odgovornost nije rezervisana samo za političare ili sisteme; ona je i u nama — u načinu na koji gledamo, reagujemo, govorimo ili šutimo. Umjetnost možda ne može zaustaviti rat, ali može odbiti ravnodušnost. Može nas podsjetiti da nismo izvan toga, da imamo kapacitet da osjetimo, ali i obavezu da ne okrenemo pogled. Jer svaki put kada nasilje postane ‘normalno’, gubimo dio vlastite humanosti. Imamo dovoljno ratova iza nas, razrušenih porodica, srca i duša raseljenih bez doma, čitavih generacija koji su izgubljeni — i to smo trebali iscjeljivati i čistiti iz sebe, iz kolektivnog nesvjesnog, a mi ni to nismo počeli. Mogu samo reći ispred mene: Žao mi je, oprostite, izvinite.